Obrana Od Mračnih Sila i Preobrazba
10.11.2007., subota [23:45]
|
U ljutito-neugodnoj atmosferi iznenađena profesorica McGonagall je ušla zbunjeno u učionicu. Prvo je pogledala Peevesa, pa mene, pa Peevesa, pa mene. Njeni pogledi prelazili su sa jedne strane prostorije na drugu. Lice joj je bilo pobacano kao na igri tenisa (koju me je mama naučila). "Hmmmmm, gospodine Granger Weasley, molim Vas recite mi, što se ovdje dogodilo", izgovorila je pomalo začuđenim glasom. "Hmmmmm ....", progovorio sam, "pa, ovako .... ". Nisam znao što da joj odgovorim. Samo je gledala kroz te svoje užasno stroge naočale. Prolazili su me trnci. "Ovako, profesorice ....", progovorila je Lucy umjesto mene. "Ovaj gore navedeni duh, mislim naziva Peeves je domarširao kroz učionicu i uzeo Adrianove, Hugove i moje knjige. Paradirao je s njima u zraku i gađao nas nekim bobicima koje su veoma smrdile. Nakon nekoliko minuta nagovaranja, moljakanja i moljenja shvatili smo da ako Peeves ne želi milom, mi ćemo onda silom i onda je Hugom izveo neku čudnu čaroliju koju još uoće nismo učili. Onda ste ušli Vi i tako se nalazimo ....". Svi smo ju začuđeno gledali. Lucy se ponašala poput nekoga zastupnika. Profesorica je samo zurila u nju. "Aha, dakle tako .... A, gospodine Granger Weasley koju ste Vi to točno čaroliju izveli ?", priupitala je hladno i suzdržano. "Imobulus, profesorice.". "Imobulus, dakle tako ....". Tišina. Uzdagnula je i izgovorila : "Ovako ćemo. Pošto kako vidim ste naslijedili majčine gene i izveli još nenaučenu čaroliju tako dobro Griffindorima dajem 15 bodova ....". Svi Griffindori uključujući Adriana i Lucy viknuli su : "Jeee ....". "Ali ....", nastavi ona, "s obzirom da ste napali duha oduzimam Griffindorima 10 bodova ....", rekla je ona i izišla podignute glave iz učionicu. Svi smo izgledali pokislo. Svi smo zurili u pod, osim Slytherina. Oni su se samo kiselo cerakali i smijali s nekim ogavnim tonom u glasu. "Hehe, malecki Hugi ipak je naslijedio tatine gene za izvođenje gluposti i kazne.", progovorio je Justin. "Nemoj da na tebi upotrijebim Expelliarmus ...." izrekao sam negativno. Ravenclawi su me i dalje gledali. Mislim da su htjeli reći da i to također nismo učili, ali samo su gledali mene i Justina. "Hugo, pusti tog neandertalca na miru ...", rekao mi je Adrian čim me je Lucy zgrabila i okrenula prema nama. U tom trenutku je zvonilo. Krenuli smo na Obranu od Mračnih sila. Krenući iz prašnjave istrošene Tamnice uputili smo se prema Trećem katu. Cijelo vrijeme sam gledao u pod i disao polako. "Sve je to jednostavna čarolija.". Ponavljao sam tu rečenicu rečenicu stalno i stalno, pa opet iznova, Blistavo bijeli osmijesi, popucale podloge i zvuk mrmljanja su mi upadali u oči i uši, ali ja sam samo šutio. Adrian i Lucy su srdito raspravljali o prefesoru Baconu. Smatrali su ga čudnom pojavom. Kada smo napokon doteturali do učionice vijugavim stepenicama, otvorili smo vrata i ušli u suncem obasjanu učionicu. Zrake su polako i na mahove dodirivale sadržaje učionice. Vratio mi se osmijeh na lice. Kada smo se svi lijepo smjestili u naše klupe i izvadili propisane rekvizite za baratanje, utihnuli smo. U tom nesvjesno brzom trenutku pogledam prema vratima kabineta koja su se nalazila na pragu vijugavo-bijelih stepenicama koje su vodile do učionice, ali, tek onda shvatim da su vrata otvorena. Na njima je stajala žena nasmiješenoga ljepuškastoga lica duge plave kose zavezane i zalizane u strogu pundžu. Nijedna zlatna dlaka nije stršila sa glave tog poluvisokog bića nazvanoga profesorom. Polako silazeći profinjenim i uglađenim hodom pogledala nas je kroz svoje strogo jednostavne naočale koje su perfektno stajale na tom njenom prčastom nosiću. Noseći svoji skarletno-ljubičasti kostim posut tek tako srebrnastim nitima pozdravila nas je. "Dobar dan, djeco. Moje ime je Elizabeth Grey i nadam se da ćemo se veoma dobro slagati ove prve školske godine.". Muk, ali, ne onaj neugodan i srcobolan muk, već muk koji govori "Slušam te, razumijem te, poslušat ću te." Nakon tih uvodnih riječi, sat je prošao u relativno brzom, ali i prijateljskom tempu. Profesorica Grey činila se je kao veoma brižna, iskrena i što je najvažnije simpatična osoba koja se je stvarno potrudila da naš prvi sat uspije u cjelosti. Ovaj sat smo se upoznali s poviješću mračnih sila. Od kada datiraju i tko ih je prvi primjenio. U trenutku kada je profeorica spomenula ime lord Voldemort, zazvonilo je. Lucy, Adrian i ja smo podignuli naša tijela i krenula prema vratima ostavljajući profesoricu u glomaznoj učionici. Krenuli smo prema učionici Preobrazbe, koja se je nalazila u Dvorištu. Krenuli smo ostavljajući iza sebe dugačke prahistorijeske hodnike. "Hmmm, ova profesorica Elizabth se čin stvarno draga...", započeo sam nasmiješeno. "Da, stvarno je simpatična i vesela. Nekako, hmmm, širi sreću oko sebe.", odgovori razdragano Adrian. "Hmmmm, da, sreću .... Baš me zanimalo što će reći o Voldemortu, milsim, ipak je on bio najveći crni mag svih vremena, ali, dobro. Valjda ćemo čuti slijedeći sat.", nastavi Lucy. I tako pričajući nastavimo do Dvorišta, gdje smo naišli na svježi, ali, pomalo hladan zrak. Udahnuo sam ga. Nekako me je osvježio, ali i opet napunio nekom pozitivnom energijom. Sunce je i dalje visoko lupalo na nebu, dok su se prpošni oblaci igrali na svijetloplavom nebu. No, pošto vrijeme nije bilo na odmet, brzo smo se požurili do Velike dvorane na ručak. Tamo smo se napokon opustili i popričali o današnjim lekcijama, dok nismo uvidjeli koliko je sati. Bilo je vrijeme za Preobrazbu. Brzo smo potrčali do Dvorišta i naišli na otvorena vrata učionice. Tamo smo naišli na polu-praznu prostoriju koja se je okupljala učenicima. Justin Dark i njegova kompanija nam je uputila zlobni i agresivan pogled, koji sam mogao protumačiti kao čistu mržnju prema mojemu liku. Ali, ja sam samo nasmiješeno nastavio hodati do prve klupe, gdje sam sjeo sa Lucy i Adrianom. Učionica je bila kameno-sive boje, ali sunčevi prsti su pomalo odbijali tu sivoću i hladnoću. Kada smo se svi skupili uvidjeli smo da profesorice još uvijek nema. Na njezinoj katredi samo se je nalazila smeđo-crna mačka koja nas je promatrala sa ozbiljinim izrazom lica. Zvonilo je. Lucy, Adrian i ja smo još uvijek pričali, ali, ovaj put o pojavi profesorice McGonagall. Bilo nam je drago što nam je dodijela bodove, ali opet, nekako smo ju smatrali tvrdim orahom do kojega se treba probiti, jer, oko sebe je omatala taj jedan veo strogoće, ali, činila se je veoma blagom, samo ako se probije taj veo. Tako nasmiješeni i raspričani u jednom trenutku mačka je skočila sa katedre stvorivši lik profesorice McGonagall. Bila je to ona ista spodoba od prije jednoga školskoga sata. Stroga, mrka profesorica McGonagall. "Dakle, djeco, dobro došli na vaš prvi sat Preobrazbe. Na današnjem satu, tojest satima ćemo učiti kako pretvoriti iglu u šibicu.". Ona uzme štapić i iz velikog ormara striktno poslagane kutije šibica počnu lebdjeti i pokretom štapića prefesorice McGonagall dolepršaše do svake klupe. Lebdjeći tako nekoliko sekundi, profesorica napravi tik štapićem i lebdječi sadržaj se nađoše na klupama. "Tako ... Dakle, uzmite štapić u ruke i samo dotaknite štapićem šibicu i recite Ale Ora.". Napravivši sve tako, učenici uključujući Lucy, Adriana i mene uzmu šibice i kažu magične rijeći. Ja tako uzmem svoj dugačko crni štap, napravljen od hrastovine i kažem magičnu formulu. U roku jedne sekunde moja šibica se pretvori u sjajno-srebrnu iglu. "Hmmmm, gospodine Granger-Weasley, danas ste nam veoma poduzetni i mudri kada dođe do čarolija. Hmmm, i vidim perfektno napravljeno", ona u to vrijeme uzme metaforfnu iglu, "da, da .... Stvarno ste naslijedili majčinu pamet. 5 bodova Griffindora.". Lucy i Adrian su me samo gledali nasmiješeno pokušavajući pretvoriti šibicu. U roku nekoliko minuta Lucy je uspijela, a nakon još dugih 10 i Adrian. Vidio sam kako se Justin muči sa svojom šibicom. Mislim da mu pamet i sposobnost nisu zabranjivali da bi uzeo tu šibIcu, pretvorio ju u lopatu i bacio ju u profesoričinu glavu. Ta dva sata smo proveli čavrljajući i gledali ostale učenike kako se muče sa šibicama, dok zvono nije na kraju označilo kraj naših sati i naših današnjih lekcija. Sada smo napokon polako i sigurno krenuli prema društvenoj prostoriji i prema odmoru nakon prvoga dana. Sunce je i dalje bilo visoko na nebu, dok sam ja udisao onaj hladni zrak slušajući Lucy i Adriana. |
Sat Čarobnih Napitaka
05.11.2007., ponedjeljak [14:46]
|
Tamnica. Mračno i strašno mjesto na kojem zasigurno ne želite biti (osim ako ste Slytherini). Dakle, nakon što smo završili sa satom Povijesti magije krenuli smo prema Tamnici. To hladno, crno i pomalo jezivo mjesto mi se ujedalo u kožu. Mrak i samo mrak, tek pokoja baklja što je zračila svjetlošću. Lucy i Adrian su samo prošli kroz dugi hodnik Tamnice, zato što nisu htjeli zaraditi kaznu. Ali, ja sam osjećao neku čudnu i jezivu vibraciju. "Hajde, Hugo, zakasnit ćemo .....", požurivali su me Lucy i Adrian. Stigli smo do učionice i ušli ...... "Vau .....", prozborila je Lucy kada smo ušli. Došli smo u svijet kemije. Tikvice, čaše, epruvete ... Crvene, zelene i narančaste tekućine raspoređene u striktni redoslijed na ormarićima, kotlići, raznovrsna bilja i On okrenut prema ploči, sjedeći u svojoj uredskoj stolici, tako da Ga nismo vidjeli. Svi prvogodišnjaci su ušli, dok smo Adrian, Lucy i ja gledali svu tu "zbrku". Sjeli smo u treću klupu, a kada su se svi utišali prozorio je. "Nadam se da ste se smjestili, jer danas krećemo s otkrivanjem tajni čarobnih napitaka ....", zastao je da bi se okrenuo u svojoj stolici da bude okrenut licem prema nama, "kotlića", nastavi on, "te, raznovrsnim čarima čarobnih napitaka ....". Okrenuo se. Bio je to najtajanstveniji čovjek kojega sam ikada vidio. U njjegovim očima skrivenim strogima naočalama vidjela se mističnost. "Moje ime je Septimus Bacon ...". Septimus ..... Tamna put, crna kratka kosa i čisto glatko lice. Bio je drugačiji, neobičniji od drugih. Sat smo proveli u tišini slušali profesorova tumačenja i predavanja. Svi smo nekako bili očarani. Neko posebno držanje i jedan tajanstveno-zagonetan ton tjerao nas je da preispitujemo svoje mozgove. Lucy i Adrian su stalno gledali u njegove oči. Privlačile su nas. Kao ocean mistike koji samo što nije zapljusnuo u dugačke trepavice. Trgli smo se. Naglo je prestao i brzo izišao kroz teška drvena vrata. "Ok, što je sad ovo bilo ?", priupitao je začuđeno Adrian. "Ne znam, možda mu je bilo loše ili tako nešto. Stvarno ne znam.". "Dečki, da li se vama sta učinio malo čudan, onako, neobičan ?", upitala je Lucy potiho, veoma neobično za nju. Uvijek je bila sretna, a sada malo potresena. Adrian je samo gledao u prazno i šuti. Meni se u glavi vrtjela slika onih očiju, onih mistično-plavih očiju u koje sam bio zadubljen, zbog ne znam kojega razloga, sve su nas privlačile. Meni je bilo pomalo i neugodno što sam razmišljao o nečijim muškim očima tako dugo, mislim da nas je sve bilo. Prošao je duži niz minuta dok napokon nisam upitao šutke-zadubljen Adriana i Lucy nešto, bilo što, samo da prekinem šutnju. "I, kakvi su Vaši prvi dojmovi u Hogwartsu", priupitao sam sretno. "Pa .... Meni veoma dobri, Hogwarts je sve ono što sam zamišljala i očekivala, pa i više, ali, muči me profesor Bacon. Nešto ne valja s njim. "Da, nastavi Adrian, "nekako je .... Hmmmm, ne mogu to opisati i objasniti ....". Šutjeli smo i šutjeli, svi su učenici šutjeli, a ja sam opet ponavljao sliku očiju. Bila je to mješavina duboke plave i akvamarina. Hmmm, akvamarin. Moja najdraža boja. Probao sam razmišljati o "Povijesti Hogwartsa". Knjiga koju sam pročitao već nekoliko puta, zapravo trebao bih opet, da provjerim neke stvari. Hogwarts. Mistični dvorac 1000 godina star. Četiri doma - Griffindor, Hufflepuff, Ravenclaw i ...... nemoj ga zamišljati ...... Slytherin. Ta hladnokrvna zmija na tom užasno-hladnom zelenom polju. Uvijek sam se ježio tog grba. Taj grb mi je bio enigma. Hogwarts mi je još uvijek bio enigma, iako sam pročitao "Povijest Hogwartsa" i to nekoliko puta. A onda se odjedanput između mene i Lucy stvorio neki duh, neko sitno stvorenje. "Joj, ne ..... Peeves", uzdahnuo je Adrian. Peeves odjeven u mali kaputić i hlačice, Peeves, mali i usput ogavan. Prvo se je uzdignuo iznad Adrianove, Lucyne i moje glave te nas počeo gađati nekim bobicama, koje kada bi udarile ispustile neki ogavno-smrdljivi miris. "Joj, ne ..... Bobice smrdljivice ....", viknuo je Adrian. "Hehehe, mali, malecki prvašići, hehehehe .....", satlno se smijao Peeves. Onda je Peeves uzeo Adrianove, Lucyne i moje knjige, te počeo paradirati s njima u zraku. Žonglirao je, glupirao se, te ih bacao. "Peeves, vrati nam knjige .....", "Peeves, hajde, odmah ..." .... Ostali učenici samo su gledali prema zraku, a nekolicina njih otišla je van učionice. "E, sad je stvarno dosta ....", izvadio sam štapić, dugački, smeđi, elegantni i rekao "Ovo si stvarno tražio ....", te rekao čarobne riječi : "Imobulus .............". Peeves je ostao u transu lebdjeći u zraku. Ostali učenici samo su gledali prema stropu gdje je bio Peeves. Tek se sada primjetilo koliko je bio ružan. Ogromnoga nosa sa sitnim očima i kiselog izraza lica, osim sada. Sada je bio u stanju šoka. Ravenclawi su me začuđeno gledali. "Ali, mi to nismo još ni učili", došaptavali su se .... U tom trenutku kroz teška vrata ušla je profesorica McGonagall ... |
Zagonetka Povijesti magije ....
21.10.2007., nedjelja [16:52]
|
Krenuli smo, svi zajedno. Svi prvogodišnjaci, ali Griffidori. Kada smo se našli na Velikom stepeništu krenuli smo, slizaeći na drugi kat. Silazili smo barem 3 minute. "Nikada ne bih rekao da je tako golemo!", ponovio sam Lucy i Adrianu koji su nestrpljivo i odvažno hodali pokraj mene. Lucy sa desne, a Adrian sa lijeve strane. Kada smo napokon došli na drugi kat, izgubili smo se. Drugi kat je bio jako velik, svi ti hodnici i vrata. Lucy, Adrian i ja smo se odvojili od grupe. Bilo nam je prezabavno razgledavati okolinu, nego brzo teturati niz drugi kat i tražeći učionicu profesora Binnsa. Kada je već prošao dugi niz minuta, napkon smo odlučili potražiti učionicu. Ja sam spazio portret i odlučio mu prići. "Dobar dan! Oprostite, možete Li nam možda reći gdje je učionica profesora Binnsa, tojest Povijesti magije?". Stari čovjek duge srebrno sive brade i isto takve kose, odjeven u smeđi plašt držeći čarobni štapić odgovorio mi je. "Naravno, kako da ne?". Nastao je muk. "Oprostite, da li mi možete reći?", priupitao sam. Priščli su Lucy i Adrian. "Ako odgonetneš moju zagonetku, reći ću ti...", odgovori On nekom tajanstvenom notom u glasu. "Dobro, ali ..., molim Vas, požurite!", žustro sam propiskutao. "Ova stvar sve proždrijet će : Ptice, zvijeri, stabla, cvijeće ; Čelik grize, grožđe glođe, Sve pod njom u prah sam pođe. Gradovi razrušo, kraljeve uguši, Planinu pred sobom do kraja uruši." Svi smo ustuknili. Ali, morali smo razmišljati. To mi je bilo uvijek zanimljivo. Preistražiti svoj um. Moje najjače oružje. "Dakle, kažete sve će proždrijeti, znači, sve će te stvari od ptica, zvijeri i cvijeća nestati. Dobro, dobro ....Sve se pretvori u prah .....". Mozguj, mozguj, mozguj ..... Aha, vrijeme .... "Vrijeme. pa, da .... Riješenje je vrijeme !!!". Lucy i Adrian su me gledali, onako, zadivljeno. To mi je laskalo na neki način. "Točan odgoovor !", odgovori mi portret. Portret se počeo micati, slika se počela okretati. Stvorila su se vrata. "Uđite, i ubuduće kažite lozinku Povijest - Zagonetka. Ušli smo kroz vrata, te se našli na drugoj strani, vrata mislim. Upravo smo gledali vrata učionice profesora Binnsa. "Tajni prolaz, pa da ....", rekao je Adrian. "Anne i Russel su mi rekli da postoje, ali, nikada se nisam zamislio da nađem jednoga, tojest, da, Mi nađemo jedan !". Osmijehnuli smo jer smo se osiječali važno. Ponosno i hrabro. "Pripremite se za duboko ulizivanje i ispričavanje.", izjavio je Adrian. Ušli smo. Svi su već bili ovdje. Rekli smo : " Oprostite, izgubili smo se, jako nam je žao !". "Dobro, pošto Vam je ovo prvi dan, oprostit ću Vam, ali, ne dajte da se ovo ponovi !", rekao je profesor Binns levitirajući 20cm iznad poda. "Nećemo ....", rekli smo i izdahnuli sa nekim olakšanjem. Onako sretni što nemamo kaznu, sjeli smo u drugu klupu. Ta je jedina ostala slobodna. Naravno, kako je Adrian predvidio, profesor Binns je započeo monolg, ali, ja sam Ga sliušao. Povijest, uvijek mi je bila fascinantna. Životopisna priča koju tek treba ispričati. Čarobna priča. No, kako je profesor Binns i dalje pričao, možemo reći i filozofirao svoj monolog, učenici su počeli pričlati, ali, On se nije na to obraćao. Mislim da je bio prezanesen svojom pričom o tome kada je nastao Hogwarts i kako su Godric Griffindor, Helga Hufflepuff, Rowena Ravenclaw i Salazar Slytherin dogovorili da će izgraditi mjesto u kojem će se učiti Magija, u svakom smislu te riječi. Ja sam Ga i dalje slušao, kao i Lucy, ali Adrian se dosađivao. Skoro je zaspao, da ga zvono nije probudilo. 45 minuta, jako je brzo prošlo. "Ovo je bilo poučno i zabavno.", rekao sam Adrianu i Lucy dom smo izlazili iz učionice dok nas je Justin Dark gledao onim pogledam sažalit će te. "Šališ se, zar ne ?", rekao je začuđeno Adrian. "Pa, ako mene pitate, meni je Povijest magioje zanimljic predmet, jako pučan i vrlo koristan.", objašnjavala je Lucy Adrainu. I tako smo se zaputili na sat Čarobnih napitaka raspravljajući o Povijesti magije ... |
Događaji prije prvog sata
24.09.2007., ponedjeljak [21:11]
|
Probudio sam se. Zraka sunca me je ugodno gladila po licu. U zraku sam osjećao nekakvo uzbuđenje. Neku opipljivu, ali opet nekakvu mističnu bujicu sreće i zadovoljstva. Protegnuo sam se, ali sam opet ostao u krevetu razmišljajući. Prvi dan. Kako uzbudljivo, postajem čarobnjak, mladi čarobanjak koji kreće stopama svojih roditelja. Hmmm, Bog zna što oni sada rade. Pa, Mama se vjerojatno opet odnosi onako zabrinuto i strogo, ali opet s puno razumijevanja prema Tati. A On to sve trpi. Da, takvi su oni. Hehe, da, upravo takvi. Još mi se motala ta misao po glavi, dok se napokon nisam trgnuo. Svi u sobi su još spavali, ali, ja sam odlučio otići do Društvene prostorije. Sve je izgledalo napušteno. U kaminu se jasno vidio prah. Bio je to doduše zanimljiv prah, ali opet, samo prah. Sunce se još probijalo na nebu. Kao da pokušava nadmašiti samo sebe. Bio je to zanimljiv put, ali ja ga nisam gledao. Proučavao sam knjigu. Oduvijek su me fascinirale. Bilo su oduvijek tako čarobne. Ne baš uvijek u tom smislu riječi, ali, da. Bile su magične. Uvijek sam se našao u njima. Privlačile su me. "Kako bi mi sada dobro došao jedan kakao...", promrmljao sam. Onda je sišla Lucy. "Bok "", odgovorila je ona onako pospano-ležerski protežući se, ali i zijevajući u isto vrijeme. "Bok !", odgovorio sam joj, ali, budno. Kao da sam bio budan već dugo vrijeme. "Što čitaš ? Neku knjigu, hmmm, izgleda zanimljivo", prišla mi je i okrenula na naslovnu stranicu. "Aritmancija, proučavanje zagonetki", progovorila je ona. "Aritmancija, a, što je to točno ?". "Aritmancija je predmet, koji ćemo dobiti tek na trećoj godini, nažalost", uzdahnuo sam, "naime, Aritmancija je neka vrsta proricanja, ali opet, logika i zbranjanje. Ovako, Aritmancija se inače temelji na Numerologoji. Numerologija je mistična teorija koja tvrdi kako svaki broj ima svoju posebnu i jedinstvenu vibraciju. Razumiješ ?". Gledala me je začuđeno. "Da, razumijem, baš se čini zanimljivo, hmmm, veoma zanimljivo. Čuj, Hugo, odkuda ti to se znaš ???". "Hmmm, pa, to je bio mamin najdraži predmet, a ja sam pitao roditelje koji su im najdraži predmeti, a, moja je mama rekla Aritmancija, pa mi je tako dala i knjigu.". "Aha, dobro ...". Pomalo smo zašutjeli, i razmišljali o prvom danu. Kako će biti ? Hoće li biti teško, mislim, ipak smo mi djeca. "Gle, Hugo, tamo ....", pokazala je Lucy kažiprstom. Na onoj ploči.". Ustali smo i došli do ploče. Oglasna ploča, ali, tamo je bio list papira sa našim rasporedima. Ponedjeljak 1. sat Povijest Magije 2. sat Čarobni Napitci 3. sat Čarolije 4. sat Obrana od Mračnih Sila ručak 5. Preobrazba 6. Preobrazba Utorak 1. sat Travarstvo 2. sat Satovi Letenja - Metloboj 3. sat Satovi Letenja - Metloboj 4. sat Povijest Magije ručak 5. sat Obrana od Mračnih sila Srijeda 1. sat Astronomija 2. sat Povijest Magije 3. sat Čarobni Napitci 4. sat Čarobni Napitci ručak 5. sat Čarolije 6. sat Travarstvo Četvrtak 1. sat Obrana Od Mračnih Sila 2. sat Travarstvo 3. sat Astronomija 4. sat Obrana Od Mračnih Sila ručak 5. sat Preobrazba Petak 1. sat Čarobni Napitci 2. sat Preobrazba 3. sat Obrana Od Mračnih Sila 4. sat Satovi Letenja - Metloboj ručak 5. sat Satovi Letenja - Metloboj "Hmmm, zanimljiv raspored, veoma zanimljiv. Da, iako, malo, ne znam,.... ne..., zanimljiv, da, zanimljiv. Upravo u tom smislu riječi." rekla je Lucy. U tom trenutku je sišao Adrian. Bio je budan, došao je do nas. "Jel to naš raspored ?", priupitao nas je. "Da, je ...". "Dobro, znači, Povijest Magije prvi sat. O, ne ...". "Zašto odmah tako negativ stav, Adriane ?", pitao sam. "Povijest Magije predaje nam profesor Binns. Najdosadniji profesor u cijelom Hogwartsu, inače, on je duh. Cijelo vrijeme govori monologe, iako ne shvaća da ga skoro nitko ne sluša. Barem su mi tako rekli Anne i Russell. Hehe, ne znam.". Svi smo se osmijehnuli. I potom smo vidli da je vrijeme za doručak, prošli kroz potret Debele Dame. Našli smo se ponovno u glomaznom stepeništu. Činilo se veće, nego što zapravo je. Ne znam zašto, bilo je veličanstveno, a, portrteti su spavali, a, dosta njih je još bilo hrkalo. No, polako su se probuđivali. Mi smo naravno hodali, i hodali, i hodali, i hodali, i hodali. Hmmmm, činilo se ipak veće nego što jest. No, naravno, nakon 10 minuta, našli smo put do prizemlja i Velike dvorane. Nekolicina učenika, ali i profesora već je bilo ovdje. Sjeli smo se za stol, na kojem su već bili postavljeni prepečenci, kaša, mlijeko, te bundevin sok. Svaki od nas je u tanjur i u šalicu, tojest čašu uzeo nešto od toga, te se polako prihvatio jela i ispijanja. Bilo je veoma ukusno. Dvoranu su popunjavali sve više i više učenika, a nas je pomalo hvatala trema, Mene, uglavnom je, a, kako što se činilo na Adrianovom i Lucynom licu, njih također. Samo smo sjedili, i, sjedili. Uskoro smo se opet vratili u dom, po naše stvari. Nakon spremanja, pričekali smo ostale učenike, te se polako s njima uputili na našu prvu lekciju u Hogwartsu, Povijest Magije ... |
Večer odluke i Spavaonice
18.09.2007., utorak [23:31]
|
.. Istupio sam prestrašeno iz gomile. Sjeo sam na četveronožac ispred sebe pokušavajuči smiriti glavu zbog mješavine straha i adrenalina. Profesorica je položila Klobuk na moju glavu. "Hmmmmm, Granger i Weasley ... Zanimljiva kombinacija ... Pamet, o, da, bistra glava, dar za umjetnost, pametne stvari o da, ali nije samo to pamet ...", uf, kako sam bio nestrpljiv ...."Odvažnost, o da, pa, što onda bolje nego ...", Bože, molim Te, molim Te, Molim Te ... "Griffindor !!!!!". Pljesak se bio rasplamasao po dvorani. Vjerujem da nitko nije mogao nadmašiti moju sreću. Leptirići su mi prolazili trbuhom i dalje tijekom večere. Kada su Klobuk i Profesorica McGonagall izrekli posljednje ime Zabe, dječaka koji jew smiješten u Ravenclaw svi su utihnuli. Ravnateljica Thomas je ustala i progovorila i onim dalje ljubazno-toplim tonom :"Dobro, sada kada smo se smijestili što reći osim, neka gozba počne !!!". Pred našim očima su se stvorila tako raznovrsna jela da bi i pravi gurman ustuknuo. Lucy koja je sjedila pokraj mene i Adrian koji je sjedio nasuprot mene su započeli razgovor. "Joj, jedva čekam Povijest Magije" rekla je Lucy pomalo sjetno. "Stvarno, a, zašto, mislim nemam ja ništa protiv Povijesti, ali, Anne i Russell su mi rekli da nam Povijest Magije predaje duh, profesor Binns koji predaje užasno dosadna predavanja.". "Meni je tako svejedno, samo dok učimo praktične vježbe!", pokušavao sam izreći dok sam posezao za šnitom kruha. Kada je pojeden i zadnji desert svakom stolu, Ravnateljica Thomas se ustala i izgovorila slijedeće riječi : "Dobro, buduće da smo se svi kao što vidim temeljito najeli, vrijeme je da vas se odvede u vaše spavaonice. A sada svima želim, slatku i laku noć!" rekla je ona nekako sladunjavo, ali ne previše otrcano... Krenuli smo za učenikom prefektom ! Bio je to učenih užasno mršave građe koji nas je stalno požurivao. Došli smo do prekrasnog stubišta !!! Svaki dio stubišta se pomicao, fascinantno baš kao što su mama i tata rekli. Portreti su bili prekrasni, živopisni, slični, ali, opet razlićiti. Prefekt je čekao da se svi popnemo do 7. kata gdje se nalazio portret Debele dame. "A tu se dagle nalazi naše sjedište zacrttano ovih 7 godina" povikao sam pomalo čudno kada smo se svi uzmoreno dogegali o portreta Debele dame. "Lozinka ?!" upitala je ona profinjeno. "Dilisu, Coprifits" odgovori joj prefekt. Ušli smo u jednu ugodnu prostoriju obasjanom čarobno toplom vatrom koja je pucketala u otvorenom kaminu. "Primjetit će te da su sve vaše stvari odnešene u spavaonice, kao i vaši kučni ljubimci ukoliko ih imate ... Dobro, sada bi bilo krajne vrijeme da se legnete sutra imate nastavu, toplo Vam preporučam odmor", izjavio je i otišao. Lucy, Adrian i ja smo sesvi umorno pogledavali i shvatili da je vrijeme za počinak ! Uskoro smo svi bili u prelijepim, prostranim krevetima sa crvenim baldahinima koji su se osijavali na ponoćnom svijetlu, a svi smo sanjali o sutra, da barem počne što brže !!! |
Dolazak u Hogwarts i Razredbeni klobuk
31.08.2007., petak [23:51]
|
... Izašli smo !!! Svjetiljkom obasjana prilika dozivala nas je !!! Rekla je :"Učenici prvog razreda, za mnom!". Bio je to muškarac. Iako ga baš i nisam uspio vidjeti primjetio sam da je imao izrazito neobično piskutav glas. Lucy i Adrian su se skupili oko mene. Svatko držeći svojeg kućnog ljubimca krenuli smo za čovjekom koji nas je vodio. Iza Lucy, Adriana i mene stvorila se dugačka kolona ! Noć je bila zvjezdana, prekrasno očaravajuća. Odjednom smo stali. Zbog brzog zastanka skoro sam se udario u čovjeka na povorci kolone. Došli smo do vode. "Jezero, Crno jezero ..." uzviknuo sam ! Primjetio sam čamce. "Cool, ovo je puno bolje nego putovanuje vlakom", izjavila je Lucy. "Učenici, uđite u čamce, imajte na umu da Vas stane samo četvero ... Vas troje", čovjek je pokazao na nas,"vi ćete ići samnom!". Nakon pomalo nespretnnog i dužeg ulaska svi smo se našli u čamcima. Krenuli smo. Očaravajuće nebo sad se još bolje vidilo i stvorilo je romatičan ugođaj. Uskoro smo vidjeli gromadu od građevine. Bio je to čarobno osvijetljeni dvorac. Bio je veličanstven. Svi smo se pogledavali. "Pa zar nije ovo očaravajuće ?", upitao sam Lucy i Adrianu. Obadvoje su potvrdno odgovorili. "Wow, iako sam puno putovala i posjetila stvarno puno dvoraca još nikada nisam vidjela ovako prekrasan!". Putovali smo još negdje 10 minuta, a zatim smo pristali. Gloria, kojoj vožnja baš i nije pasala odmah je zamijaukala vjerojatno kao potvrdu za sigurno ! Prilika piskutavog glasa koju sam sada puno bolje bila je muškarac kose boje meda, odjeven u svijetloljubičasto odijelo sa klobukom slične boje i uvezenom zlatnom zvijezdom. "Djeco", pripiskutao je,"kada, uđete unutra, samo se počnite penjati do kraja stubišta gdje će vas dočekati profesorica McGonagall s vašim stvarima, a tamo ćete ostaviti svoje kućne ljubimce !" "McGonnagallica, ona je živa!", reko sam začuđeno ! "Ne mogu vjerovati, ona je predavala mojoj mami, tati i mom stricu ! Oni su vam znate ujedno bili isti dom i godina. Većinu su vremena provodili zajedno ..." ! "Hmmm, moraš nam ispričati nešto o svojim roditeljima i stricu!" rekao je Adrian. Popeli smo se, a kad tamo ... Profesorica Minerva McGonagall ! Čekala nas je ispred ogromnih vrata ! Puno sam čuo o njoj od roditelja, ali nikada je nisam imao priliku vidjeti ! Bila je to vještica odjevena u crnu pelerinu i istobojni visoki klobuk, neobično oštrog pogleda i neobično zastarijelima naočalama, baš kako su je roditelji opisali. Koliko se opet činila oštra, zračila je nekako jednom toplinom ! "Djeco, dobra večer ! Kada prođete kroz ova vrata ući ćete u Veliku dvorani gdje će vas razvrstati Razredbeni klobuk, ali, prije nego počnemo", naglasila je ona,"morate znati da postoje četiri doma.Griffindor, Hufflepuff, Ravenclaw i", naglasila je ona nekako neobično, čemu sam se i nadao," Slytherin...."rekla je pomalo bezbojno. Neka djeca su se osmijehnula kao potvrdu. "Moja je sestra Rose u Griffindoru !" objasnio sam Lily i Adrianu. "Da, kao i moji brat i sestra ! Anne i Russell, oni su vam blizanci !" odgovorio mi je Adrian. "Imajte na umu dok ste ovdje da Vam je vaš dom poput obitelji ! Učenjem i rađenjem dobra i poštivanjem pravila zaradit ćete bodove, a, dok kršenjem pravila gubite bodove ! Na kraju godine Dom s najviše bodova osvaja Međudomski pokal !" uslijedila je tišina ! "Dobro, ostavljam vas tu nekoliko minuta, ali se brzo vraćam !" rekla je profesorica i zbrisala kroz Vrata. Stavili smo svoje ljubimce u kaveze koju su stajali na vrhu naših kovčega. "Baš me zanima u koji ćemo dom ući?!" rekao je nekako čudno Adrian. "Da, i mene ... " odgovorila je Lucy. "Malo me je strah, Vas ?", upitala je. "Paaaaa ...", rekao je Adrian "normalno da nas je strah!" ! "Da, nema ništa loše u strahu!" rekao sam ležerno. "Griješiš" rekao je jedan dječak iza mene! Okrenuo sam se ! Vidio sam dječaka bijele, skoro prozirne i puti i kose crne kao ugljen, uči su mu bile sukladne uz kosu. Pogled mu je bio zao, vidio sam, odmah sam se naježio ! Bio je mršav i malo viši od mene "A, da, a zašto ne ...." odgovorila je Lucy žustro i bijesno. "Strah", zastao je on kako bi si popravio i razmrsio kosu, "je...", zamahnuo je njome kao da pokušava oponošati pauna, "za KUKAVICE !!!!!" rekao je on zlobno. "Da, što ti i jesi" rekao sam žustro i bez razmišljanja ! "Da, a, tko si ti ?", upitao je u čuđenju. "Hugo, Hugo Granger Weasley !". "Granger i Weasley, haha" pakleno se nacerio, "nije ni čudo što si tako samouvjeren, roditelji su ti budale, a to si i ti ! Znam jer tvoja majka radi s mojim ocem u Ministarstvu" . Osječaj bjesa je nadolazio i bujica riječi samo što nije nadošla ! Dark, Dark, činilo mi se poznato! "Ti podli mali crve !!!!" odbrusio sam mu ! "Hu, hu, hu, mali ima petlje!", odgovorila je djevojka pokraj dječaka s kojim sam se svađa na koju nisam obraćao pozornost !"Tko si uopće ?" odbrusio sam mu. "Moje ime je Dark, Justin Dark !". "Ime ti paše !!!! " odgovorio je Adrian. "Ma, ti mali ..." ! Profesorica McGonagall se vratila prije nego što je Justin dovršio rečenicu. "Spremni smo, djeco, slijedite me !". Vrata su se otvorila, a mi smo se upravo nalazili u najljepšoj prostoriji u Engleskoj. Velikoj dvorani. Bila je veličanstvena. Na svakom koraku mnoštvo levitirajućih sviječa, a tek strop. Strop je bio proziran, bar se nekima tako činilo ! Prikazivao je nebo ! "Strop zapravo nije proziran, samo je začaran da izgleda kao stvarno nebo" objašanjavao sam Lucy kojoj je promaknula ta pojedninost. "Čitao sam o njoj u Povijesti Hogwartsa. Ove večeri strop je bio izrazito "zvjezdan" ! Prošli smo između četiri dugačka vodoravno okomito okrenuta stola pred kojem su očito sjedili učenici i došli pred stol koji je bio okrenut ravno nasuprot Velikih vrata. Pretpostavili smo da pred tim stolom sjede profesori. Bile su tu svakojake prikaze, a na najveličansvenijem stolcu u sredini ispred profesorskog stola sjedila je žena prelijepe zlatne pelerine i crveno-zlatne kapice. Imala je smeđu kosu skupljenu u punđu, neobično lijepe dekorirane naočale i smeđe oči pune povjerenja, bila je starije dobi otprilike oko šezdesetak, sedamdesetak godina ! "Dobra večer učenici i novopridošli i dobro došli neki u Hogwarts", izjavila je ona glasom punom topline ! "Za one koje me ne znaju ja sam Catherine Jane Thomas, ravnateljica Škole Hogwarts za vještičarenje i čarobnjaštvo. Želim Vam ugodan boravak u Vašem novom domu. I neke obavijesti za učenike prve godine, Mračna iliti Zabranjena šuma je, kao što joj je i naziv zabranjena za ulazak. No, dobro, a sada, krenimo na razvrstavanje, ali prije toga pjesma Razredbenog klobuka!". Razredbeni klobuk koji je stavljen na čeveronožni stolac ispred nas započeo je pjesmu : "Klobuk stari sam ja, U koji da te dom stavim znat ću sad, Griffindor, Hufflepuff tek tako, Ili Ravenclaw, Slytherin, baš ovako. Znat ću tvoje osobine ja, Pogledat dat ću u tvoju glavu, I naslutiti kojem domu da stavim, Nemojte se iznenaditi, jer to ste Vi ! Kroz godine i stoljeća ja vas pratim U dom sada koji da vas stavim ? Griffindor, Huflepuff, Ravenclaw il' Slytherin Znat ću jer to sam ja ! Odluka Razredbenog klobuka se zna !" Uslijedio je pljesak, koji se nakon nekoliko desetaka sekundi smanjio. "Kada kažem vaše ime sjest ćete na stolac i Razredbeni klobuk će odlučiti u koji da vas dom smjesti." rekla je profesorica ! Uslijedila je stanka, a onda opet zvuk ! "Adrian Burkley !" rekla je ona ! Adrian, koji je bio jako prestrašen istupio je iz gomile i sjeo prestrašen na stolac, profesorica je nježno položila Klobuk na njegovu glavu ! "Burkley, još jedan ... Hmm, veoma zanimljivo, da, znam ! Griffindor !!!!". Uslijedio je veliki plijesak... Nakon petero djece na red je došao Justin Dark. Profesorica koja još nije ni položila Klobuk na njegovu opaku kosu izustio je "Slytherin !!!" ... Nakon već poduže stanke mene i Lucy hvatala nas je panika , ali, profesorica McGonagall kao da je znala što osjećamo i sa popisa je pročitala :"Lucy Fisher!". "Hajde ti to možeš" bodrila se je Lucy koja kao da i nije čula moje bodrenje. Profesorica je položila klobuk na njenu glavu ... "Hmmm, veoma zanimljivo, izvrsna pamet, o, da ... Ali, ipak, pamet, pamet, Ravenclaw, ne, ne, bolje neka bude .... GRIFFINDOR !!!!". Uslijedio je još jedan ogroman plijesak. Lucy se pridružila Adrianu. Baš sam bio sretan, ali ... Profesorica McGonagall je izgovorila :"Hugo Granger Weasley "... |
Lucy & Adrian
30.08.2007., četvrtak [00:49]
|
... U moj kupe je ušla djevojka ! Nisam znao tko je ona ! Samo sam se počeo smijuljiti i pokušavao započeti razgovor. "A..., tko si Ti, ako smijem pitati ?", pripupitao sam malo priglupo. "Ne, nema problema ! Moje ime je Lucy, Lucy Fisher ! A..., ti si ?". "Ja sam Hugo Granger Weasley, iako koristim samo Granger, pošto imam dva prezimena, pa, samo koristim ovaj, hoću reći ovo !". Odjednom je nastao muk. Nisam znao što da ju pitam, a očito ni Lucy mene. Tek sam je sad proučio. Bila je to cura toplih smeđih očiju i kovrčavo duge plave kose. Bila je niža od mene. "I, jesi li Ti također čarobnjak, tojest vještica, ili si Ti ...?". "Ne, ne, ja sam bezjakinja, kada sam dobila pismo užasno sam se šokirala. Nisam mogla vjerovati !!!", rekla je uzbuđeno. "Da, i ja ako sam pretpostavljao da ću dobiti pismo nisam baš bio totalno siguran, ali, dobro ! Važno je da smo ušli !". "Tako je Hugo ....", rekla je to ponosno. "A, kada si ti rođen, što si u horoskopu ....??? Sva ta pitanja sa moje i sa njezine strane samo su izlazila van iz usta, kao da nisu ni priupitali mozak. Uskoro sam saznao da je Lucy rođena 20.11. u sazvjezđu škorpiona i da također kao i ja voli puno čitati. No, kako je bujica riječi s njene strane još uvijek tekla, odgovori su se samo nastavili. Rođen sam 27.01. u sazvjezđu Vodenjaka (meni najdražeg "stanovnika" Zodijaka). No, u tom trenutku ušao je jedan dječak na vrata. Bio je to dječak crne kose i akvmarinskih očiju. Pitao nas je da li može sjesti kraj nas, pošto su sva mjesta puna. Mi smo smo mu rekli : "Svakako, uđi, kao što vidiš ima puno mjesta !" Nakon upoznavanja s njim i naravno razgovora, saznali smo da je dječak koji nam se veoma svidio Adrian Burkley. Čarobnjak, kao i ja, rođen u znaku Lava. Adrian je je bio jako humorističan, ali znao je podosta i o metloboju, navijao je za Irce. Adrian, kao i Lucy i ja je bio također uzbuđen, ali i prestrašen odluke Razredbenog klobuka. Lucy, koja je čitala dosta čarobnjaškog štiva našla je dosta zanimljivosti o njemu i iznesla nam ih, ja sam tek sada primjetio da sam i ja dosta znao o njemu ! Vrijeme je prolazilo, a razgovori i bujica riječi samo su tekli i tekli i tekli. Dok se Lucyna mačka Gloria polako gnijezdila u krilu sve nas je gledala kao neke strance koji su došli na njen teritorij. Vrebala nas je ! "Joj, smiri se Gloria ! Ti ludice !", govorila je Lucy. Adrianova smeđa sova Ervin lijepo je sanjao i povremeno otvarao svoje prelijepe zeleno-smeđe oči, a dok je Arwen samo gledala van sa svojim prekrasnim jantarkim očima. "Nešto s kolica ?", upitala je gospođa koja se upravo nalazila ispred našeg kupea sa rukom na otvorenim vratima ! "Hmmm, molim 9 čokoladnih žaba i 3 paketa Graha sveokusnjaka Bertija Botta. " rekao sam ženi i dao joj 2 galeona i 5 srpa . "A, što su čokoladne žabe ?", upitala je začuđeno Lucy "i, Grah, kako već???". "Ovako", započeo sam joj " to su ti slatkiši ! Čokoladne žabe su ti začarane žabe, koje se mogu kretati, ali, naravno čokoladne su i svaki paketić sadrži po jednu sličicu jednog poznatog svjetskog čarobnjaka." "A, što se tiče Graha sveokusnjaka, to ti je grah, ali sa raznovrsnim okusima, sve od slatkih, kiselih, ponekad i odvratnih ! Jednom sam našao ušni vosak, fuj !!!" odgovorio je Adrian, pomalom zgađen sjećanjem na ušni vosak "Haha, zanimljivo, pa, onda moramo paziti na ni jedno od nas ne uzme neki krivi okus !" rekla je Lucy nasmiješeno. Svi smo se nasmiješili jedno drugome. Smijeh je ostao, ali dok smo prolazili prekrasnim engleskim krajolicima i gledali zalaz sunca, sve nas je polako već hvatala trema. Nad nebom se uskoro nadvila tama, u razgovoru s Lucy i Adrianom nisam ni shvatio koliko je sati. Uskoro smo se preoubukli u pelerine ! Uskoro sam vidio da usporavamo, vidim sam da u tamnoj pozadini noći obasjanoj mnoštvo zvijezdama jarko napisanim slovima pisalo Hogsmeade ... |
Peron 9 i 3/4 i Hogwarts Express
29.08.2007., srijeda [01:02]
|
Probudio sam se vrlo rano. Dok sam gledao prašinu kako prelijeta baldahine moga kreveta, otkrio sam da je sunce već visoko na obzoru, a ja sam samo razmišljao kako će to biti. Hogwarts, mislim, wow, to je veliki korak za mene. Ipak krećem maminim i tatinim koracima. Ubrzo nakon toga, ušla je mama. Hermiona Granger, najpametnija vještica svoje generacije. Pitala me je : " Hugo, što je bilo ? Nekako si zamišljen.", a sve što sam joj mogao odgovoriti je, " ma, sve je ok !", što je zapravo laž. Bio sam veoma uplašen. Kako će sve ispasti, u koji će me dom Razredbeni klobuk smjestiti. Sva ta mješavina osjećaja obuzimala me je, dok se odjednom nisam trgnuo i rekao : " Mama, a kako je tebi bilo prvi put kada si išla u Hogwarts ?". "Meni ? Pa, bilo je to neobično iskustvo, zapravo, veoma sam se bojala. Iako sam dosta čitala o njemu, još uvijek me obuzimao strah, alil Hugo, to je normalno. Iako se u početku nisam osjećala baš dobro", uzdahnula je. "Zašto mama?", priupitao sam je. " Svi su mislim da sam štreberica, dok me tvoj otac i tvoj stric Harry nisu prihvatili kao prijateljicu. Bila sam veoma sretna!", rekla je s jednom ponosnošću u sebi. "Ali, kao što znaš, nemamo cijeli dan za bacanje, moramo se požuriti na Hogwarts Express!", rekla je to veoma žustro. A, samo što sam ja mogao izustiti bilo je :"Ok !". I, tako sam se požurio obući i otići u kuhinju. gdje sam zatekao oca Ronalda (kako ga je zvala Mama, inače Ron) i sestru Rose kako doručkuju kobasice i kajganu, pridruživši im se, nisam baš tako pričao. Hvatala me je trema. "Sve će biti u redu", rekla je Rose, koja je s lakoćom već pričala, pošto će ona sada na treću godinu, naravno u Griffindoru. "No, hajde Hugo, pojedi nešto", podrio me tata čitajući Dnevni Prorok mičuću šiške riđe kose sa čela. To što je Rose imala riđu, a ja kovrčavo smeđu bilo mi je jako neobično, pomislio sam, No, kako ništa ne traje zauvijek, ne traje ni ovo. Već slijedeće minute našao sam se sjedeći u autu, (tata je položio vozački ispit) čitajući knjigu (mamini geni) i slušajući zvuk spremanja kovčega u prtljažnik. Čitao sam Povijest Hogwartsa. Uskoro sam se našao na King Crossu, smirujući Arwen (moji snježnobijelu sovu) i gurajući kolica raznovrsnog sadržaja. Na peronu sam susreo strica Harryja i strinu Ginny i svoje bratiće Jamesa, Albusa Severusa i svoju sestričnu Lily. Nakon veselog pozdravljanja i zagrljaja svi smo polako zagrabili za zid između perona 9 i 10. Uskoro smo se našli na peronu 9 i 3/4 i ispred nas je bila neočekivani lijep Hogwars Express. Dok sam se pozdravljao i izljubljivo sa mamom i tatom, samo sam mislio na jedno. Sve će biti ok. I dok sam ulazio i mahao mami i tatu uhvatila me je neopisiva sreća. Ušao sam u svoj poseban kupe, prazan kupe. Čekao sam i dosađivao sam se, dok se nešto neočekivano nije dogodilo ... |
